Ovako je započelo …

Kralj Sigismund je 27. siječnja 1399. godine (prema zapisima Đure Szaba) već gotovo porušeni stari grad Lepoglava na brežuljku Gorica  dodijelio grofovima Celjskim. Slijedeće godine zalaganjem grofa Hermana Celjskog tu je utemeljen Pavlinski samostan koji se  spominje s dodatkom  "sub Lepoglava". Ovom u  početku malom samostanu, Fridrich sin grofa Hermana izdaje 9. ožujka 1451. godine povelju kojom ga oslobađa od nekih prije nametnutih daća. 

Pavlinska predaja donosi da su Turci koncem petnaestog stoljeća (na blagdan sv. Bartola apostola 1481. godine) opustošili samostan i crkvu. Dolaskom novoga gospodara Ivana Korvina sina kralja Matije (1489. godine) samostan je popravljen a crkva (1491. godine)  prepravljena  i produžena.

O daljnjim građevinskim zahvatima na samostanu povjesničar Đuro Szabo piše: "Vikar Pavao Jovanović poče godine 1650. s temelja pregrađivati samostan i započe s gradnjom nove sakristije 7. travnja 1650. g. na istom mjestu gdje je i prije stajala. Dvije godine kasnije darova ban Nikola Zrinjski daću "dica" zvanu kroz deset godina za izgradnju samostana, pa sada general reda Jovanović, nastavlja novogradnju istočnog dijela u koji se 25. siječnja 1656. svečano useli, a godine 1663. dovrši se sjeverni dio i spoji s istočnim za vikarijata Solonyjeva. Zapadni se dio samostana dovršio poslije godine 1673. da se dvije godine kasnije opaše cijeli samostan zidom. Vanjska su vrata sa zidom bila podignuta 1604. godine… Diversorium et educillum počeo se graditi 1683. godine, a 1733. godine dobivaju redovničke ćelije u sjevernom krilu svodove, dok je stan priorov jur. 1729. godine bio presvođen, a godine 1735. bio je i najviši dio sjevernog krila presvođen... tako je uglavnom samostan bio posve dovršen i s crkvom spojen..." (Đuro Szabo, Spomenici kotara Ivanec, Zagreb. 1919. godine str. 11). U samostanu su bile dvije lijepo urešene blagovaonice zimska koja je 1719. godine povećana i ljetna koju je 1722. godine dao Ivan Petheo oslikati. Veliku pažnju su pavlini posvećivali zajedničkim prostorijama dok su njihove sobe bile jednostavne i skromne. Samostan je kao građevina bio nadaleko poznat po svojoj ljepoti. Govorilo se da se može nositi s mnogim bečkim građevinama.

Život pavlina

Pavlini su katolički crkveni red, isprva pustinjački a zatim samostanski. Živjeli su tri evanđeoska savjeta; poslušnost siromaštvo i čistoću. Da bi to mogli prianjali su uz svagdašnju molitvu, slavili zajedno Euharistiju, proučavali Sveto Pismo,  djela crkvenih naučitelja i njegovali liturgijsko pjevanje. Skladno su živjeli svećenici i braća laici nazivajući se međusobno fratrima. Težili su osobnom posvećenju.

Djelatnosti pavlina

Uz gore spomenuto što je u samostanskom životu neophodno pavlini su se bavili i drugim djelatnostima. Zapažen je njihov doprinos znanosti posebno školstvu, kulturi i umjetnosti.

Školstvo

Početkom petnaestog stoljeća (1503. godine) pavlini u Lepoglavi  otvaraju gimnaziju. To je početak školstva u Hrvatskoj. Samostanu u Lepoglavi bila je dodijeljena organizacija školstva za cijelu hrvatsku i ugarsku provinciju. Nastavni je program bio sličan onovremenim europskim gimnazijama. Nakon osnovnog znanja (čitanje, računanje, pisanje i pjevanje), pristupalo se triviumu (gramatika, aritmetika i geometrija) i quadriviumu gdje su učili muziku, astronomiju, dijalektiku i retoriku. Nastava se održavala na latinskom jeziku, a u prvim godinama su se djeca pomagala materinskim, kod nas hrvatskim jezikom.  Ova prva gimnazija djeluje do Mohačke bitke 1526. godine. Pedeset godina kasnije, 1582. godine se obnavlja i djeluje neprekidno sve do 1637. godine.

"Lepoglava neka bude rasadište mudrosti, znanja i kreposti".

Tako su odlučili pavlini na generalnom kapitulu koji je održan u Lepoglavi 1581. godine pod vodstvom generala reda Stjepana iz Trnave. Drugim riječima ondje gdje je glava reda, i gdje se mlađa braća poučavaju u mudrosti i pobožnosti tu neka budu najučeniji i najpobožniji pavlini da bi mladi mogli steći potrebno znanje i vidjeti uzore pobožnog i kreposnog života. Toga su se uglavnom narednih desetljeća i držali pa je gimnazija otvorena i svjetovnoj mladeži imala šest razreda i tako bila u rangu s poznatijim europskim gimnazijama onoga doba.

Lepoglavsko sveučilište

Visokoškolska nastava filozofije započinje u Lepoglavi 1656. godine. Nedugo zatim 1971. godine papa Klement X priznaje sveučilišni stupanj Lepoglavskog učilišta što potvrđuje i car Leopold 1674. godine. Lepoglavska akademija je tako dobila pravo na dodjeljivanje visokih znanstvenih stupnjeva, doktorata iz filozofije i teologije. Prvim doktorom filozofije u Lepoglavi je proglašen Ladislav Landor 1674. godine. Na pavlinskim učilištima se uz  latinski  ravnopravno koristio i Hrvatski jezik u svim njegovim varijantama. U Lepoglavi kajkavština a na drugim mjestima već prema tome gdje su se nalazili  čakavština i štokavština i to ne samo u školstvu nego i u književnosti i liturgiji.

Profesori filozofije na Lepoglavskom sveučilištu

Prvi je bio Jakov Obostranec (3. travnja 1696.), poslije njega; Ferdinand Grieskirchner (1656.-1658.), Ivan Kery (1663.-1665.), Ivan Stančić (1668.–1670.), Gašpar Malečić (1675.–1677.), Adam Kolečaj (1676.–1677.), Andrija Eggerer (1666.–1668.), Adalbert Turković (1672.–1674.), Juraj Krznarić (1675.–1679.) i Jakov Strukić (1677.–1679.).

Golemo knjiško blago u Lepoglavi

Zahvaljujući filozofiji i teologiji, Lepoglavski je samostan skupio golemu knjišku građu. Najviše zasluga pripada  Gašparu Malečiću koji je sa svojih putovanja dopremio u Lepoglavu mnoštvo knjiga. Ivan Krištolovec u svemu pomažući Malečića izgradio je 1710. godine samostansku knjižnicu. Čini se da je to bila najljepša, najbogatija i najveća knjižnica u Hrvatskoj. (Do danas je ostala  samo knjižnica).

Liturgijska glazba

"Pavlini kao nosioci kulturnih stremljenja u vjerskom životu zarana su shvatili glazbu kao mogući izraz čovjekovih senzibilnih čuvstava, njegova zanosa i oblik njegova emotivnog izražavanja. Kao što čovjek riječju može izraziti svoje uvjerenje, a gestom poštovanje, tako i glazbom može izraziti svoj ushit, radost, bol i sreću" (A. Mohorovčić). Pavlini su njegovali pjevanje gregorijanskog korala i crkvene pučke popijevke. Stoga im instrumentalna glazba nije baš karakteristična. Ipak su u Lepoglavi od šest njihovih orgulja (što nije mnogo u odnosu na brojne samostane), sačuvane dvoje; u crkve sv. Marije (1649. godine) i u kapeli sv. Juraja u Purgi (1755. godine). Pavlini su također 1644 godine izdali Pavlinsku pjesmaricu s popijevkama za puk. U pavlinskom je redu odnjihan i svjetski poznati skladatelj hrvat Amando Ivančić.  Skladao je dvadeset i jednu misu za različite prigode o čemu svjedoče i nazivi npr. Missa s. Caeciliea Virginis et Martiris i slično. Dvije su njegove simfonije sačuvane u Hrvatskoj a drugih dvadeset je razasuto po Europi.  

Lepoglavski pavlini i ljekarstvo u Hrvatskoj.

Lepoglava je imala važno a možda čak i središnje mjesto i ulogu u razvoju onodobnog ljekarstva na velikom prostoru kopnene Hrvatske. To zaključujemo prema popisu-inventaru predmeta koji su služili u tu svrhu. Drugi samostani u sjevernoj Hrvatskoj nemaju tih popisa. Iz dugačkog popisa tih predmeta izdvajamo; pet destilacijskih bakrenih kotlova, jedan bakreni pozlaćeni, jedan priručni bakreni lonac, sličan kotlu za čaj, limenu pliticu za pilule, lijevke, mjedene mužare s medenim tučkovima, kamene mužare s kamenim tučkovima, stakleni mužar s tučkom, limenu kutijicu za lijekove…

Posjedovali su određeni kirurški instrumentarij, sprave za vađenje zubi kliješta, sprave za zarezivanje radi puštanja krvi,  kutiju s 21 instrumentom, brizgalicu od mjedi i od bjelokosti, spravu za oštrenje noževa i slično.

U tu su svrhu posjedovali i stanovitu literaturu (donosimo naslove nekih knjiga na hrvatskom jeziku: Njemački farmakopejski riječnik, Farmakopejski dispenzatorij, Njemačka kirurška knjiga, …)

Kroz nepuna tri stoljeća života i rada u Lepoglavi pavlini, bijeli fratri kako ih narod zove, utemeljeni na Evanđelju i nadahnućima pustinjaka, ostavili su neizbrisiv trag. Na ovim se prostorima i dvjesto godina poslije njihovog ukinuća pod vidom neke čudesne jeke osjeća njihova prisutnost. Evanđeoskim savjetima, siromaštva, čistoće i poslušnosti oni su bili Jahvini siromasi, slobodna duha, a razmatranjem Božje riječi i trajnom molitvom napunjahu  se ljubavlju i milosrđem.

Bili su tako Božja oaza, u kojoj su grijehom opterećeni nalazili oproštenje i odmor a bolna tijela lijekovima napravljenim od prirodnih melema olakšanje. Poučavanjem su širili horizonte duha, umjetnošću unosili ushićenje a u zajedničkom životu bili primjer ljubavi i sklada.

Pavlini su Božji dar našem Hrvatskom narodu. Mi smo baštinici njihovog velikog i slavnog djela. Zahvalni smo Bogu i njima.

U RANO PROLJEĆE 19. OŽUJKA GODINE 1786. CAR JOSIP II CARSKIM DEKRETOM UKIDA REDOVNIKE.

Pavlini su morali ostaviti svoj način života i napustiti svoj lijepi samostan u Lepoglavi.

Povjesničari misle da se car želio domoći materijalnih dobara koje su posjedovali samostani. Međutim: "Veliko bogatstvo samostana mogli su koristiti samo oni koji su ga stekli: bogatstvo su bile knjige koje carska komisija nije znala cijeniti. Ili pak zbirke medicinskih instrumenata i lijekova…. Bogatstvo su bili školovani ljudi, koji su odlukom o ukidanju reda ostali bez sredstava za život na milost i nemilost svjetovnih upravitelja. Drugoga blaga uglavnom nije bilo. O tome govori Šenoina povjesnica Fratarska oporuka" (Josip Bratulić, Školska djelatnost Hrvatskih pavlina).

U lepoglavskom samostanu kojeg su pavlini po carskom dekretu morali napustiti kroz slijedećih šest desetljeća mijenjali su se gospodari kako su to određivali carski namjesnici. Nadzorništvo državnih dobara upravljalo je Lepoglavom od 1786.–1808. godine. Kanonici čazmanskog kaptola sklanjajući se pred Turcima boravili su u Lepoglavi od 1832.–1835. godine, a potom se povukli u Varaždin. Poslije njih samostanu je sa strane države nametnuta sasvim druga namjena. 1854. godine određen je  za carsku kaznionicu.

Sestre milosrdnice u lepoglavskoj kaznionici (1855. – 1871.)

Osnivač sestara milosrdnica sv. Vinko Paulski je na jednoj konferenciji Kćerima kršćanske ljubavi između ostalog kazao: "Koje li sreće, sestre, služiti tim siromašnim kažnjenicima, ostavljenima u rukama nekih osoba, koje za njih nemaju nikakva milosrđa". Sestre Milosrdnice su, dakle, tu živjele svoju karizmu. Prema njihovim zapisima u početku je u kaznionici bilo 240 kažnjenika, a o njima je brinulo 18 sestara. Kasnije, 1860. godine, bilo ih je 720. To je ujedno bio najveći broj kažnjenika koji se kasnije, odlaskom u Staru Gradišku, smanjio. Bilo zaposlenih 28 sestara i dvije kandidatice. Prva predstojnica u Lepoglavi bila je sestra Georgija Čugmal. "Život i rad sestara u kaznionici bio je vrlo naporan, težak, odgovoran i pogibeljan te je mnogo sestara ondje umrlo od napornog rada. Sve ovo bila je mala žrtva prema onim velikim dobicima, koje je samostan postizao za duše kažnjenika" zapisao je superior Hoppperger. Deset godina sestre su u Lepoglavi vodile školu za djevojčice a s prestankom rada u kaznionici 1871. godine prestao je i njihov rad u školi.

Zatvorski dušobrižnici

Osobe lišene slobode sve do dolaska komunista na vlast (1945. godine) u lepoglavskom su zatvoru imale pravo na dušobrižnike prema svojim vjeroispovjestima. Pred Prvi svjetski rat (1913.–1914. godine) istočno od samostana koji je pretvoren u zatvor dograđeni je novi dio zatvorskih zgrada. U starom zatvoru spominje se kapela posvećena sv. Josipu a i u novom je postojao prostor za službu božju. Zatvorske je dušobrižnike imenovao biskup a u nedostatku istih službu su obavljali lepoglavski župnici ili kapelani. O posljednjem dušobrižniku prije ukinuća te službe od strane komunista Ferdinandu Krčmaru zatvorenik Jerko Skračić je pisao: "Bio je on prijatelj i otac onih bijednika, koji su radi svojih grijeha ispunili ovaj samostan i onu četverokrilnu kućerinu koju još uvijek nazivaju Novom zgradom bio je on njihov župnik, prijatelj njihovih duša. Tko je mogao malo svjetla unijeti u tamu onih duša, tko je mogao svakom riječju otopiti led onih srdaca – ako to nije mogao njihov plemeniti župnik! Svake nedjelje u drugoj zgradi, slušali su oni njegovu riječ, a slušaju je i danas, a njegova riječ nije riječ suca, nije riječ mrkog upravitelja, nego je to riječ dobrog pastira kome je palo u dužnost, da u ovoj kući žalosti nuka duše na pokajanje i da im dijeli oprost Svevišnjega za djela koja im ljudi ne mogoše oprostiti".

Marksistički univerzitet u lepoglavskom samostanu – kaznionici

Kraj trećeg i prva polovica četvrtog desetljeća prošlog dvadesetog stoljeća iz zapisa samih robijaša komunista i drugih naziremo da se taj period naziva "Marksistički univerzitet u lepoglavskoj kaznionici". To je period kada je u njoj boravio veći broj komunista na čelu s metalskim radnikom, političkim sekretarom MK KPJ za grad Zagreb Josipom Brozom. S njim su Moša Pijade, Andrija Hebrang, Otokar Keršovani i mnogi drugi poznati revolucionari bili  zatvoreni u Staroj zgradi tj. pavlinskom samostanu i tu su se prema izjavi Moše Pijade bavili slijedećim: "Mi ovdje za pokret ne možemo učiniti mnogo, ali nešto ipak možemo učiniti. Neki znamo jezike, možemo prevoditi, a svi možemo i moramo učiti političku ekonomiju, historiju radničkog pokreta, pa i druge stvari, kako se budemo dogovorili. Da bismo to što uspješnije radili treba da utvrdimo vreme i mesto za razgovore, pušenje i slično. Kad to utvrdimo moramo biti disciplinovani i toga se svi bez izuzetka strogo pridržavati".

Lepoglavska kaznionica "kalionica" političara.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je na devet mjeseci lišen slobode. Iz lepoglavske kaznionice je otpušten 25. 11. 1984. godine. Njegova je spomen ćelija na prvom katu zatvora-samostana. Prije i poslije njega tu su boravili i drugi hrvatski političari koji su svojim političkim djelovanjem obilježili posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća.

"Lepoglavski samostan! Nekadašnje rasadište kulture, znanosti i prosvjete, sijelo prvog filozofskog i bogoslovnog fakulteta u ovom dijelu Europe! Koliko je stranica hrvatske povijesti povezano uz ove debele zidine – koliko je tragedija našlo svoj epilog u ćelijama ovog samostana! Kako nam se sudbina narugala, kako se opakom pokazala! Kuća molitve, mira, nauka, rada, napretka – pretvorena je u jazbinu najraznovrsnijih zločinaca, u dom oceubica, kradljivaca, obešćastitelja! Podno Ivančice šetali su jednom učeni pavlini s brevijarom u ruci, slaveći gospodara svjetova i stvoritelja crva, jednom su tu oni slavili Onoga, koji sve drži i čije oko dopire u srca i bubrege, danas tu šetaju u živim kružnicama bogopsovaći i odmetnici ljudskoga roda! Gorkog li sarkazma! I dok se nekad iz tih zidina dizao duh slobode svojevoljno zarobljenih sinova Božjih, danas su one opasane visokim bedemom nad kojim bi mogao biti upisan natpis sa vrata Danteova pakla…" napisao je zatvorenik Jerko Skračić.

Prekrasni veliki prozori na prvom i drugom katu skladno postavljeni na vanjskim zidovima samostana, dolaskom kaznionice, smanjeni su u četvrtaste zatvorske  i zakovani debelim željeznim rešetkama. Rešetke  su postavljene i s dvorišne strane zgrade na sve prozore. Prezidani su široki puni svjetla hodnici i pretvoreni u zatvoreničke ćelije. Lijepa starinska vrata zamijenjena su teškim željeznim ili željezom okovanim. Drveni podovi u sobama i ciglom popločani hodnici presvučeni su armiranim betonom. Srušene su samostanske bolte oblika poznate pavlinske bačvice i zamijene ravnim betonskim elementima. Kada bi se vratili stari pavlini oni zacijelo ne bi prepoznali svoj ponosni samostan. Vraćen Crkvi on ne odiše  slobodom i svijetlošću nego tamom i tjeskobom.

Istraživalački radovi

Koncem srpnja 2003. g. u tim mračnim prostorima koje su napustili zatvorenici pod vodstvom akademika profesora Vladimira Markovića iz Zagreba i djelatnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture započeli su istraživalački radovi pred obnovu samostana. Pronađeno je više nego što se očekivalo preinaka na zgradi  samostana.  Da bi se to vratilo u prijašnje stanje trebat će rušiti zidove i stupove te premještati na prvom i drugom katu na sjevernoj strani samostana hodnik iz sredine zgrade prema dvorištu  gdje je izvorno bio. Velik je to posao kojega se oči prestraše ali su stari kazali; čega se oči boje ruke učine.

U prizemlju istog djela samostana otkrivene su fresko slike. One su vjerojatno dolaskom komunista na vlast i u upravu zatvora, poslije 1945. godine, jer su na njima bili vjerski motivi ožbukane i obojane. U tim je prostorijama nekada bila pavlinska ljekarna.  Na jednoj sačuvanoj zidanoj bolti «pavlinskoj bačvici» u zadnjoj prostoriji na jugozapadu ispod žbuke je iščeprkana pavlinska zvijezda.

Ta su otkrića ukazala na dvije stvari, prvo kako su lijepo bile uređene zajedničke prostorije pavlina  i kakovo je građevinsko remekdjelo ovaj velebni samostan i drugo kako je neprocjenjiva šteta preuređivanjem za zatvor tome nanesena. Kao treće možemo dodati hoćemo li imati ljubavi prema svojoj kulturnoj baštini, sačuvati je i obnoviti?   

Iskopavanja u dvorištu samostana

U sjeveroistočnom kutu samostanskog dvorišta otkopani su temelji crkve. Arheolozi će utvrditi njezinu starost. Pretpostavlja se da je starija od sadašnje crkve. Ispod apside izvire voda.

Legende nisu bez temelja

Bistar starac, Mirko, potaknut tim otkrićem pripovijedajući sabrano i polako, otvorio je vrata stare legende koju mu je baka ostavila u baštinu. Pripovijedao je s ljubavlju koja se rođenjem i djetinjstvom stječe a koju pridošlice samo napola razumiju: "Dolinom rijeke Bednje, između Ivančice i Ravne gore rasla je gusta šuma. Ona je bila dom raznim životinjama. Uz srne i jelene bilo je tu veprova i vukova. Šumom su povremeno prolazili lovci i drvosječe. Gospodari ovoga kraja bili su lovci. S brežuljka gorice iz grofovskog dvorca u podnožje do jednog izvora na rubu šume uz očevu pratnju povremeno se spuštala lijepa djevojka kćerka gospodara tih šuma i tog dvora. Ona je promatrale šume, nije ćula pjesmu ptica a što se zbiva u njezinoj duši nitko nije znao jer nije mogla govoriti bila je gluho nijema. Spustivši se u lov do bistrog izvora, otac i kći jednog popodneva ugledaše dirljiv prizor. Vučica je čuvala stražu a njezini su mladunci pili na izvoru. Otac i kćerka našli su se sasvim blizu. Ocu spretnom lovcu mišići su bili napeti, bio je pripravan braniti kćerku ako se na nju okomi vučica. No dogodilo se nešto drugo. Odjednom je šumom odjeknuo radostan djevojački smjeh. Vučica je s mladima nestala u šumi a otac je plačući od radosti zagrlio kćerku koje je glas prvi puta čuo. Odlučio se na zavjet i izvršio ga. Do izvora je sagradio kapelicu u čast blažene Djevice Marije. Legende su jeka nekog događaja. Kasnije je do kapele i oko nje izgrađen samostan. Mnogi su se željni znanja i mudrosti tu na duhovnom izvoru pili" - zaključio je svoje izlaganje starac Mirko.

Arheološka iskapanja

Arheološka otkopavanja zemlje nastavljena su 2004.g. uz zapadni zid samostanskog dvorišta. Otkopani su temelji starijeg gotičkog samostana,  kojeg je dao izgraditi grof Herman Celjski. Stručnjaci će o tome kazati svoje mišljenje. Nama je bilo zanimljivo koračati po istim  ciglama kojima su prolazili stari učeni i pobožni pavlini i promatrati otkopan bunar iz kojega su pili. Dio će se tih nalaza konzervirati i ostaviti otvorenima za posjetitelje.

Arheološka će se iskapanja nastaviti o čemu ćemo vas i ubuduće izvještavati na ovim stranicama u slici i riječi.