Na glavni blagdan naše župe Bezgrešnog Začeća B. D. Marije 8. prosinca imali smo primopredaju najvećeg umjetničkog djela u našoj župnoj crkvi glavnog oltara. Oltar su na uporabu župljanima predali djelatnici hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba poslije četiri godine koliko je trajala njegova restauracija. Primopredaja je bila između ravnatelja restauratorskog zavoda prof. Ferdinanda Medera i msgr Ivana Godine upravitelja varaždinske biskupije koji je predvodio svečanu sv. misu. Radujemo se što je ovaj veliki posao uspješno završen Bogu na slavu i dobro vjernika.

 

Po završetku svojih godišnjih duhovnih vježbi u nedjelju 15. listopada 2006.g. našu su župu pohodili sjemeništarci sa Šalate iz Zagreba. Rektor je predvodio sv. misu u jedanaest sati, duhovnik propovijedao, a učenici su lijepo skladno pjevali koralnu misu De angelis na latinskom jeziku. Nezaboravan je bio koncert duhovnih pjesama poslije sv. mise. Sjemeništarci su iznijeli u sklopu koncerta nekoliko svjedočanstava o svojem pozivu za svečeništvo. S velikim zanimanjem su djeca i mladi vjernici slušali ta njihova svjedočenja.
Poslije podne su odigrali nogometnu utakmicu s juniorima iz Lepoglave. Rezultat je bio neriješen.
Ovaj će susret dugo ostati u sjećanju vjernicima župe Lepoglava a nadam se i sjemeništarcima.

 

Svećenici jubilarci zaređeni 1971. godine u zagrebačkoj katedrali proslavili su svoj jubilej 35. godišnjicu svećeništva 19. lipnja 2006. godine u crkvi Bezgrešnog Začeća B.D. Marije u Lepoglavi.

Okupljeni oko Uskrsnuloga Gospodina u Euharistiji, predvođeni zagrebačkim biskupom Josipom Mrzljakom zahvalili su nebeskom Ocu za ovaj lijepi jubilej. Dvadeset i trojica prisutnih s vjerom u uskrsnuće molili su Gospodina za petoricu svojih kolega koji su se preselili u vječnost i dvojicu koji se zbog obaveza nisu mogli odazvati.

Poslije svete mise kolega i domaćin susreta lepoglavski župnik Andrija Kišiček upoznao je jubilarce s bogatom poviješću crkve, samostana i grada Lepoglave.

U 13 sati jubilarci su posjetili u lepoglavskoj kaznionici sobu u kojoj je uznikom bio bl. Kardinal Alojzije Stepinac i iznad nje njemu u spomen posvećenu zatvorsku kapelu. Na tom mjestu patnje molili su sve patnike posebno one koji su kao blaženi Alojzije bili nevini osuđeni.

Slijedilo je razgledavanje pavlinskog samostana, u kojem je otvorena prva javna gimnazija 1503.g., a sveučilište 1674. godine. Pavline je 1786. godine iz samostana prognao car Josip II., a pedeset godina kasnije u istome je napravljana kaznionica. Hrvatska država je je 2001. godine samostan vratila Varaždinskoj biskupiji. Početkom lipnja, započeli su radovi na obnovi i vraćanju građevine u prvobitni oblik.

Na zajedničkom objedu u restauraciji „Ivančica“ prisjetili su se gimnazijskih dana na Šalati u Zagrebu, poglavara, profesora i kolega iz bogoslovskog sjemeništa i teologije s Kaptola, svećeničkih ređenja, kapelanskih i župničkih službi na raznim mjestima i samostanima diljem naše lijepe Hrvatske domovine i u inozemstvu. U ugodnom razgovoru nižući lijepe i po koju tešku uspomenu, vrijeme je brzo prošlo. Počeli su razgovori o bolesnicima i tegobama šezdeset godišnjaka. U nadi da će zajednički proslaviti još koji jubilej s molitvom jednih za druge i zahvalom Bogu. Kad se sunce nagnulo prema zalazu razišli su se s nadom da još nešto lijepo naprave Bogu na slavu i spasenje duša.

 

SAMOSTAN – ZATVOR – PASTORALNI CENTAR

Koncem sedamdesetog stoljeća pavlinski samostan u Lepoglavi bio je jedan od najljepših, a ubrajao se i među najveće u Hrvatskoj. Stranci su govorili o njemu da je šteta što nema kotače i da se može odvesti u Beč jer po ljepoti i raskoši gradnje pripada tamo. Koncem osamnaestoga stoljeća samostan su po odredbi cara Josipa II. (1786.) morali napustiti njegovi graditelji pavlini. Polovinom 19. stoljeća (1854.) država je u njega nastanila zatvorenike. Tada je započelo preuređivane samostana za potrebe zatvora. Vrhunac preuređenja u zatvor dogodio se je poslije II. svjetskog rata. Na sjevernom krilu samostana srušene su bolte poznate kao pavlinska bačvica, ugrađeni ravni stropovi, podignuti novi zidovi i prezidi koji su lijepe i prozračne samostanske sobe pretvorili u male tamne zatvorske ćelije. U tom periodu je i crkva Bezgrešnog Začeća B.D. Marije bila zatvorena, pretvorena u magazin i samo je božjom providnošću spašena od rušenja.

Godine 2001. samostan pretvoren u zatvor vraćen je Crkvi i pripao je Varaždinskoj biskupiji. Zalaganjem prvog varaždinskog biskupa pokojnog Marka Culeja iste su godine započeli radovi na njegovoj obnovi. Konzervatorska istraživanja i arheološka iskapanja u samostanskom klaustru trajala su pet godina. Konačno je u travnju 2006. godine dobivena građevinska dozvola. U svibnju su započeli radovi. Najprije se uklanjaju prezidi, stropovi, betonske naslage iz hodnika i gitre s prozora. Tako nastaju zatvoreni okovi s ove prekrasne građevine.

Dan poslije Velike Gospe, rušeći jedan kasnije nazidan pregradni zid na prvom katu samostana građevinari su otkrili na stropu sačuvane dijelove slika našeg najvećeg freskoslikara, časnog brata Ivana Krstitelja Rangera, lepoglavskog pavlina. Tako je otkrivena njegova radna soba. Mislilo se je da je zauvijek izgubljena, a ovaj mali oslikani rub između zida i stropa potvrđuje stare zapise.

Dok traju radovi posjetitelje naše crkve i Lepoglave ne vodimo u razgledavanje samostana jer bi to ometalo radnike, ali i posjetitelje dovodilo u opasnost ranjavanja.

ZNAKOVI Znakovi su glasnici koji nam darove nose. Kao što pismo k tebi prenosi prijatelja tako i mali znak križa čitavog Boga u tebe oko tebe i u svijet prenese. Moćni su znakovi križa, svemogući kao Bog sam. Jer, Bog se smjestio u znak križa na Kalvariji i na tijelu tvome. Znak je vidljivost nevidljivoga, dohvatljivost nedohvatljivoga, svemoć u nemoćnomu, Bog u čovjeku. Tomislav Ivančić

 

KRIŽEVI NAŠI – KRAJPUTAŠI

Dvanaest je križeva „krajputaša“ u našoj župi ne računajući one na crkvi i kapelicama. Te znakove Božje ljubavi i prisutnosti podigli su naši preci, na prilazima gradu, raskršćima i ulazima u naselja. Neki su od njih bili porušeni u vihoru Drugog svjetskog rata, ali su ponovno podignuti prema staroj uzrečici: „Stoji križ dok se okreće svijet“.

Na kraju ovogodišnje korizme odlučili smo naše križeve obnoviti i oko njih zasaditi cvijeće. To nije samo „cvijet za ljepši grad“ nego i odraz naše vjere u Boga i zahvalnosti za sve što je Isus za nas učinio umrijevši na križu.

Isus je na križu za nas pobijedio smrt. Sa znakom križa i mi neustrašivo stupamo u najopasnije predjele života i u samu smrt. Znamo da to nije kraj nego rađanje na novi život.

 

(Božji grob izradili Josip Uršanić i Vlado Slamnik)

 

LJUBAV JE JAKA KAO SMRT (PJ. 8,6)

Zapisano je u Pjesmi nad pjesmama. Najstrašnijoj i sveobuhvatnoj snazi smrti suprotstavljena je ljubav. Ljubiti Boga svim srcem svojim i bližnjega kao sebe samoga znači iz smrti prijeći u život. Najveću ljubav prema Ocu i nama pokazao je Isus položivši svoj život. Isusov je čin predanja urodio uskrsnućem. Slijedimo njegov put.

SRETAN USKRS!

Želi Vam župnik Andrija Kišićek i suradnici